Nekoliko mjeseci nakon tragične smrti svoje majke Azemine, jedan od najpopularnijih rappera u regiji, Edo Maajka, polako se oporavlja i vraća pod svjetla pozornice. Premda već neko vrijeme živi na relaciji Zagreb – Tel Aviv, gdje živi njegova srodna duša, Izraelka Lilach koju u prosjeku posjećuje svakih mjesec i pol dana, Edo posljednjih nekoliko mjeseci, shrvan obiteljskom tragedijom, nije putovao u Izrael. Stoga je Lilach dolazila u Zagreb i u najtežim trenucima bila uz njega. Edo ističe da vjeruje u ljubav. Sa smijehom dodaje kako jedino ljubav može nadjačati strah od letenja. “Ljubav je jedina konstanta u životu. Strah, tuga, bijes tu su samo da bi nas podsjetili na ljubav. A kad čovjek prestane vjerovati u ljubav, on je mrtav, zombi. Ja i Lilach jednostavno smo se našli i osjećamo da je to – to”, kaže taj majstor rime i otkriva nam pritom svoju romantičnu stranu.

* Dokumentarac Silvija Mirošničenka “Sevdah o rodama” koji govori o tebi dobio je brojne nagrade i pohvale. Jesi li uopće pomišljao da će film toliko osvojiti i publiku i kritiku?
– Iskreno, Silvio me iznenadio količinom uloženog truda. Drago mi je što je film dobro proš’o i jedva čekam vidjet’ nove stvari koje sprema. Čuo sam da je puštan i na nekim hiphop festivalima vani i javljalo mi se dosta raje iz Europe sa superreakcijama.

* Već dulje vrijeme nastupaš bez banda. Svi su oduševljeno pozdravili ideju o Trnokopu koji izgleda ipak nije zaživio. Gdje je zapelo?
– Trnokop smo snimili zimus i onda smo skontali da zbog obaveza ne bismo bili u stanju u istom sastavu svirati većinu koncerata, pa smo odustali od toga. U posljednje tri godine nastupamo kao Sound System, znači 2-3 MC-ja i DJ. Imam sreću da se dugo poznam s DJ Soulom, jarani smo i dobro se kontamo na bini. Volim kad ljudi mog DJ-a dožive kao bitan dio nastupa, a ne kao nekoga tko samo pritišće “play”. S Frenkijem je ista stvar, dugo smo raja i nove stvari ne moramo ni vježbati. A s bandom spremam za iduću godinu “best off” odsviran u studiju, u malo drukčijim aranžmanima i s nekoliko novih stvari. Jedva čekam, s time da, naravno, nećemo gasiti Sound System.

* U životu si više vremena proveo u Hrvatskoj negoli u BiH, ovdje si završio školu, izgradio karijeru, plaćaš porez, dobivaš hrvatske glazbene nagrade, a godinama si bio i oženjen Zagrepčankom. No, hrvatsko državljanstvo i dalje strpljivo čekaš, a neki Hrvati preko noći dobivaju državljanstvo BiH, često bježeći pred hrvatskim pravosuđem...
– Ne opterećujem se više time, jednostavno sam strpljiv, jer ne možeš s birokracijom drukčije. Podnio sam zahtjev za preporuku Ministarstvu kulture, pa eto – čekam. Inače, Glavaš je general, a u BiH češće bježe ljudi koji pronevjere goleme svote love, pravnici, doktori, biznismeni. Vidio sam parolu u kvartu “Hajmo svi u Bosnu!” i ona savršeno govori sve. U interesu obiju država hitno treba donijeti zakone koji će srediti te stvari, treba se to bolje uskladiti na dobrobit svih. Možda bih ja treb’o otić’ dolje u Hercegovinu i pitat’ da meni srede jedno hrvatsko, garant bi bilo brzo i bez ikakvih preporuka, normala, ha, ha, ha.

* Što misliš o novom zakonu protiv pušenja na zatvorenim javnim mjestima, među ostalim i u kafićima i klubovima? Jesi li primijetio pad prometa u svom zagrebačkom kafiću No Sikiriki? Je li te već posjetila inspekcija?
– Naravno da nemamo prometa jer nemamo terase. Srećom je Zdravko pronaš’o mjesto s terasom, pa se nadamo preseljenju i opstanku. S ugostiteljske strane gledajući, ovaj zakon je katastrofa, toliko će konobara ostati bez posla, i to u vremenu kad pljušte otkazi na sve strane. Svi lokali bez terase propast će kao što se dogodilo u većini slučajeva u Sloveniji. Kad prođe ljeto i zahladni, pozatvarat će se dosta terasa i jedini koji će profitirati jesu dileri grijalica za terase, ha, ha... U dosta zapadnoeuropskih zemalja ovaj zakon je ublažen ili ukinut jako brzo nakon stupanja na snagu, mislim da će se to i kod nas dogoditi. Ne znam uopće kako vlasnik kluba može osigurati da pripit čovjek ne zapali cigaretu u klubu. Vlasnik tu dobije kaznu veću nego pušač. Znači, meni se zamjeri konkurentski klub i ja tamo šaljem ljude da puše i on će možda i propasti. Vlasnik bi se trebao zaštititi i svakog dana sam zvati inspektore: “Halo, inspekcija, tu neki ljudi puše u mojoj birtiji i neće van! Eto, da ne biste meni naplatili kaznu kad dođete”, ha, ha, ha. Ja obećavam da svoje goste neću “drukat’”, ha, ha, ha.


* Bio si izbjeglica, rat ti je nekako i odredio životni put. U međuvremenu si upoznao i svoju srodnu dušu – Izraelku Lilach. Izgleda kao da ne možeš pobjeći od ratne stvarnosti. Kako ti kao Bosanac koji je na vlastitoj koži osjetio rat doživljavaš Izrael i njegovu stvarnost?
– Pa vidim da je svugdje isto, obični ljudi žele mir i taoci su politike, njima dolje doista je dosta sukoba. Tamo su generacije odrasle u ratovima i opće opasnosti u pograničnim mjestima gotovo su svakodnevica. Silno je nepovjerenje na obje strane i ljudi se boje jedni drugih. To se ne osjeti toliko u Tel Avivu, ali čim odeš u Jeruzalem, vidiš koliko će biti teško zadovoljiti obje strane po pitanju toga grada i da to rješenje “dviju država” neće biti lako postići premda su i jedni i drugi svjesni da je to jedini izlaz. Puno je kompliciranija situacija nego kod nas.

* Kakav je mentalitet Izraelaca?
– Oni su k’o i svi ljudi iz te bliskoistočne regije, živahni i temperamentni, vole se smijat’, vole plesat’, glasni su i strasni kad govore. U Izraelu je odnos prema djeci prekrasan, tete u ambulantama su u šarenim odijelima, imaju čak 3 TV edukativna programa za djecu i super mi je to što su im djeca na prvom mjestu. Kod nas su djeca malne prisiljena gledati dnevnike već u predškolskoj dobi. Inače, Izraelci se vole cjenkati i trgovati. Mušterija je uvijek u pravu, konobari su nasmijani i ako tražiš bilo što, oni će ti to napravit’ samo da je gost zadovoljan. To je zemlja izbjeglica i na cesti vidiš konstantno i Somalce, i Ruse, i Sefarde, i Arape, i Aškenaze... Svi oni donose dio svoje kulture i mentaliteta iz zemalja iz kojih su došli. Hrana je dosta slična bosanskoj, samo što se oni nanom, tj. mentom, koriste puno više nego mi.

* Vjerojatno si već uspio doživjeti i kakvu zgodu na tim putovanjima u Tel Aviv. Možeš li se prisjetiti kakve anegdote?
– Ni Palestinci ni Izraelci ne mogu vjerovati kad im kažem da sam musliman. Najprije sumnjaju, a kad se uvjere, onda se odvale smijati. Mi im izgledamo k’o Rusi. I ne idite u Jeruzalem vidljivo istetovirani, obucite duge rukave jer vam dobacuju i kršćani, i židovi, i muslimani zajedno, to je protiv Boga i najebali smo kad umremo. U Izraelu je sigurnost najveći prioritet tako da je i svaki posjet aerodromu nova avantura.

* Nakon tragične smrti tvoje majke, cijela je glazbena scena bila uz tebe, a činilo se da te čak i “žuti tisak” ostavio da u miru tuguješ...
– Bilo mi je jako teško i ne znam kako bih kroz to proš’o da nije bilo Lilach i raje. Hvala svima koji su bili uz mene i moju obitelj i hvala medijima što su mi tada dali mira.

* Kako komentiraš aktualni studentski bunt u Hrvatskoj?
– To je najbolja stvar koja se nakon dugog vremena dogodila u ovoj zemlji. Ti studenti su jako sposobni i odgovorni, ne piju, ne puše, nepotkupljivi su, nisu agresivni i točno znaju što žele. Mislim da će na kraju uspjeti. Besplatno obrazovanje jako je važno, teže je manipulirati društvom koje je obrazovanije, manje je nasilja i – najvažnije – svijesti i tolerancije bit će više. Oni se bore za dobru stvar, ne samo za sebe nego i za nadolazeće generacije. Svatko tko imalo razmišlja zna da su u pravu i ja sam siguran da će uspjeti u tome. Supergeneracija, svaka im čast!

* Mnogi muku muče s težinom i podvrgavaju se različitim dijetama kako bi smršavjeli, ali rezultat je često – nikakav. S druge strane, kad ti skidaš kilograme, gotovo se prepoloviš. Kako to uspijevaš?
– Nisam ja odlučio smršavjet’ niti sam to planir’o. Jednostavno imam velikih problema s gastritisom i ne jedem više kriglu nutele po noći, ne pijem pivo predvečer, vodim više računa o prehrani i puno radim. Odem često i na boks da se malo ispucam. Za kilažu nikad nisam mario i ne bih se čudio da se ubrzo opet udebljam. Nemam vagu u stanu i skont’o sam da sam smrš’o tek kad su mi majice i hlače počele plivat’ oko mene. Ljudi su mislili da sam bolestan i isprepadali su me reakcijama. Malotko je rekao “Ej, smrš’o si i super izgledaš”, većinom je bilo: “Što ti je, što si prop’o?”, ha, ha! A ja se, iskreno, nisam dugo ovako dobro osjećao i na bini mi je sada puno lakše.

VL